Vela Luka – Otok Korčula
Facebook
Što je novo u Veloj Luci

Oliver Dragojević : ‘Novac je prokletstvo’

Ne voli da ga zovu legendom ni zvijezdom, iako je jedan od naših najvećih glazbenika. Oliver Dragojević 11. ožujka 2017. u zagrebačkoj Areni održat će veliki koncert sa Zagreba-čkom filharmonijom, a o tome nam je pričao u intervjuu.

Premda baš nije od puno riječi kad govori u javnosti, veliki pjevač i ponosni djed devetogodišnjeg Duje, šestogodišnjih blizanaca Lucije i Tonija i dvoipolgodišnje Margite ovaj nam je put odškrinuo i vrata svog unutarnjeg svijet

Story: Uskoro, točnije 7. prosinca, proslavit ćete 69. rođendan. Je li to za vas samo broj na papiru?

Dok se nisu rodili unuci, nisam primjećivao kako vrijeme brzo prolazi. Kad ih gledam kako rastu, to me asocira na pšenicu koju posiješ prije Božića i onda iznikne kada treba. Stvarno vrijeme leti. Za neke si stvari sam kriv što ih nisi napravio, a trebao si. Znam da mogu puno više i hvata me panika da neće biti vremena. Ne, nije ovo nikakva najava kraja, ali starijim se ljudima valjda to dogodi. Uđeš u tu neku dob i postanu ti važne minute i ure.

Story: Kako ćete proslaviti rođendan?

Imao sam tu ‘nesreću’ da sam devedeset posto rođendana obilježio na pozornici. Nemam tu tradiciju slavlja, niti mislim da je to toliko važno. Kako je rekao Seinfeld: “Na prve i zadnje rođendane niti znaš tko ti je došao, niti zašto su ti ljudi tamo.”

Story: U svojoj 70. godini 11. ožujka 2017. u zagrebačkoj Areni održat ćete veliki koncert sa Zagrebačkom filharmonijom. Ka­ko ste rekli, to nije spektakl, nego će se u Are­ni događati muzika. Recite nešto više o tome.

Glazba je nešto što ti stvara ugodu kad se uz nju osjećaš lijepo. Uvijek mi je bio cilj da puno ljudi svira oko mene i da se na to samo naslonim. Dogodit će se ono što sam godinama planirao, na pozornici će biti puno dobrih, profesionalnih glazbenika s kojima ću biti najopušteniji, što će se, vjerujem, i vidjeti i čuti. Tako da se taj cilj, koji mi je dosad bio neostvaren, pretvara u zbilju.

Story: I prije ste nastupali s orkestrima?

Istina, ali nije bilo toliko ljudi koji na jednak način uživaju u zvuku na istoj pozornici. To je jedinstveno, i to ne može svatko.

Story: U Areni će se moći čuti filmski aranž­mani nekih vaših klasika?

Tako je. Filmske aranžmane stvara Ranko Rihtman, koji je to radio još dok sam nastupao u ‘Šlageru sezone’. Budući da se dugo nismo vidjeli, ne možemo se sjetiti je li dirigirao ili svirao kad sam pjevao ‘Ako izgubim tebe’. U ono je vrijeme Stipica Kalogjera najčešće dirigirao, ali i ostavio veliki trag svojim aranžmanima, kao i Zdenko Runjić i tekstopisci koji su mu uvijek bili pri ruci – Tomislav Zuppa, Jakša Fiamengo, Drago Britvić, Momčilo Popadić. Mislim da se era s takvim ljudima, koja je trajala trideset godina, više neće ponoviti. Runjić je ostavio neizbrisiv trag za svakog čovjeka na jugu, zapravo genetski nas je obogatio. Opjevao je život malog čovjeka, težaka, ribara, sve je u pjesmi rečeno.

Story: Hoćemo li u Areni čuti samo opus Zdenka Runjića?

Ne, bit će raznih autora. U jednom dijelu nastupat ćemo Zagrebačka filharmonija i ja, bez benda, a pobrinuo sam se da u drugom s nama budu ljudi koji me godinama prate – Ante Gelo, Alan Bjelinski, Elvis Stanić, saksofonist Dražen Bogdanović i drugi. Svi oni koji su nešto značili u ovom mom vremenu. Koncert u Areni bit će praznik za uši, barem meni. Publika koja me godinama prati doći će na svoje jer sve ono što je slušala i podržavala dobit će u novom ruhu.

Story. S obzirom na to da ste prije nekoliko godina imali koncert u Lisinskom, na kojem su se mogli čuti klasici u aranžmanima Ante Gele, potom ste s Elvisom Stanićem napravili svirku u kojoj ste koketirali s jazzom, a sad ćemo imati priliku s vama otići i u filmske vode, nameće se zaključak da su vam istraživanje i igra s glazbom nepresušni.

Da bih vam riješio tu dilemu, reći ću vam što mi je su-pruga govorila: “Ne razumijem kako ti slavni glazbenici posežu za porocima, alkoholom, opijatima, što im nije dovoljna ta muzika?” Očito uvijek u čovjeku postoji neko nezadovoljstvo koje ga tjera da ide za nečim što ne može dostići. Nisu bez veze Beethoven ili Mozart bili jako teško osobe. Sve je to povezano s nečim što ti je neostvarivo. Glazba je jako široka, nju možeš toliko istraživati da može prijeći u dijatonsku, progresivnu.

Story: Je li vas na igranje glazbom poticalo neko nezadovoljstvo ili izazov?

Ne mogu pristati na kraj! Na nešto što ima toliku perspektivu. Ne može. Sjajnog Antonija Serrana upoznao sam preko Elvisa Stanića, nakon što sam ga čuo kako je s Pacom De Lucíjom svirao jednu pjesmu na koncertu u Splitu. Serrano na melodiju koju izvodim istog trenutka izmisli drugu koja odgovara mojoj. To je tolika invencija, kombinatorika, da je fascinantno. Malo je takvih ljudi. Bit će mi gost na koncertu. Serrano točno zna kamo idem, a da ne govorim kako svira jazz i klasiku. Nedavno je otvorio školu za usnu harmoniku u Bostonu. Dogodila su nam se dva zajednička koncerta, u Veloj Luci i Makarskoj. To su bila prekrasna druženja, uz čistoću glazbe. Koliko je poseban čovjek, potvrdio je i kad mu je klapa u Veloj Luci otpjevala jednu pjesmu. Kad se vratio u Španjolsku, s nekoliko pjevača snimio je višeglasno otpjevanu pjesmu i poslao mi je.

Story: Jednom ste rekli da vam je žao što ste napisali neke pjesme? Zašto?

Nisam autor svojih pjesama, napisao sam samo četiri i to mi uopće nije drago. Jer kad pišeš pjesmu, trebao bi napisati priču, a ja sam se poslužio tekstovima Jakše Fiamenga i samo ih uglazbio. Da sam pisao riječi, nisam siguran da bih ikome dao ijednu pjesmu. To je potpuno skidanje intime i pokazivanje sebe iznutra. Na to nisam spreman, dok autori koji to pišu jesu. Ne bih mogao podnijeti tu tugu i žalost da drugome govorim o sebi. To nije lažna skromnost, jednostavno sam takav.

Više info

Autor:  Antonija Nazor  www.story.hr